Što je sindrom Down?
Sindrom Down smatra se jednim od najčešćih genetskih odstupanja, te neki podaci ukazuju kako se prosječno jedno od 700 novorođene djece rađa sa tim sindromom.
Sindrom Down je kromoskomski poremećaj koji nastaje uslijed viška jednog ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela.
Život sa sindromom Down
Postavljanje dijagnoze Downovog sindroma u novorođenog djeteta, bitno mijenja život roditelja i čitave obitelji. Stoga je važna dobra informiranost o tom poremećaju, poteškoćama koje nosi, izazovima koji obitelj očekuju, kao i podrška šire zajednice.
Spoznaja o rođenju bebe s Downovim sindromom izrazito je stresna za roditelje, no treba istaknuti da se, zahvaljujući razvoju edukacijsko-rehabilitacijske znanosti uveliko promijenio odnos društva prema osobama s posebnim potrebama. Te promijene vidljive su u podizanju društvene svijesti, ali i uvažavanju ljudski prava.
Osobe sa sindromom Down dio su naše zajednice, bave se raznim aktivnostima, pohađaju školu, a neke su i zaposlene. Žive s obiteljima, ili s prijateljima, a neki i samostalno.
Kada potražiti pomoć?
Važno! Primjerenim i prilagođenim poticajnim postupcima, te ranim uočavanjem teškoća i ranom rehabilitacijom, razvoj djece s Downovim sindromom može se ubrzati i znatno unaprijediti, imajući na umu realna očekivanja i vodeći računa o njihovim temeljnim sposobnostima.
Kod djece s Downovim sindromom izuzetno je važna rana intervencija jer dijete u prvoj godini života čini ogromne korake u svom napretku: od nemoćne bebe postaje dijete koje je u većoj ili manjoj mjeri pokretno i može s nama komunicirati. To je doba najintenzivnijeg razvoja mozga. Slijedeći nivo je 3. godina starosti, a smatra se da je razvoj mozga završen do 6.godine. To ne znači da se nakon 6. godine ne može ništa učiniti, ali napredak je teži i sporiji.
Što ranije se krene s rehabilitacijom, to su veće šanse za bolje rezultate. Bez adekvatne rehabilitacije, dijete bi u skladu s svojim mogućnostima pronašlo načine da izvede pojedine pokrete, no zbog postojećih problema, ti pokreti bi bili krivi. Stvara se „loša shema pokreta“ koja se pamti u djetetovom mozgu i kontinuirano se ponavlja.